02 03 Hleb & Lale, food & photography: Gde jedu lokalci? Zagreb 04 05 15 16 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 31 32 33

Gde jedu lokalci? Zagreb

34
Veliki sam fan Zagreba. On je postao jedan od mojih omiljenih gradova za posetiti ne samo zbog toga što sad imam svoje lokalce tamo i grad doživljavam potpuno drugačije nego pre, već i što u njemu vidim grad kakav bi volela da postane i moj ( Novi Sad jel, ne Bački Petrovac :D) makar na nekom mini nivou. Naravno da je zbog toga morao da bude na listi gradova Gde jedu lokalci?
A čim sam upoznala Anu, znala sam da mi je u život ušetao još jedan lokalac kome  mogu slepo verovati kada su u pitanju kafe i ukusni zalogaji. Njen blog Mjesto za kavu... pratim od samog početka blogovanja. Volim fotke i postove koji mi pričaju i između redova. Mnogo mi je drago da je sada poznajem i lično i što ćemo uskoro da pijemo kavu baš na nekom od njenih omiljenih zagrebačkih mesta.
Uživajte!
---

Pisati preporuke o Zagrebu je velika odgovornost i prije nego li sam krenula u akciju, razmišljala sam kako je najbolje predstaviti grad u kojem živim. Imala sam i imam neku veliku želju napraviti čudo od teksta i izmamiti uzdahe svih onih koji ga čitaju jer...  znamo Zagreb i ja... dugujem mu barem to. Dug je, naime, nastao zadnjih nekoliko godina otkad je Zagreb počeo bujati. Bujati u svakome pogledu. Mislili bi neki, bujao je on i prije, no, oni mlađi bi odmahnuli rukom i rekli nije bujao kao sada.


Tjedan dana nakon Nevenine ponude da napišem preporuke o Zagrebu, nisam se pomakla, niti ja, niti moj fotoaparat. Što ako zaboravim ključna i kultna mjesta i što ako su moja mjesta drugačija od ostalih stanovnika ovoga grada...


I onda je samo krenulo... Namještanje blende, vježbanje oka, traženje dobrih motiva, uživanje u hrani i meni dragim hrvatskim kavama.


Od kava ću i krenuti. Od poplave sve boljih mjesta za kavu. Mjesta na kojima ja odmaram oči, zaklapam ih na sekundu dok ispijam prvi gutljaj. Mjesta na koja bih poslala svakog turista. Ponosno ih branila.
Nisam ja od onih kava po gradu gdje sjedi većina Zagrepčana i turista. Ja sam od one kave nakon koje naručuješ još jednu jer te okus kave, atmosfera i sjajna pomno birana glazba jednostavno mame da ostaneš još malo... 
Revoluciju kave je na našim prostorima definitivno napravio već poznati hrvatski barista Nik Oroši. Nik je otvorio svoj Eliscaffe taman negdje kad smo i mi krenuli s našim privatnim biznisom. Kako je njegova priča rasla, tako je i naša. I sve to u neposrednom susjedstvu. Na kavama kod Nika su se rodile neke ideje ili smo pak liječili umor sljedećeg jutra od posla koji je završavao ponekad i iza ponoći. Gušt je doći u njegov kafić gdje te miris kave poziva na druženje i ne miješa se onim koji daju cigarete. Zato i zbog tisuću drugih razloga cijenim priču drugačiju od drugih. 


Zagreb tako nudi jedan kafić i za sunčanje. Moj proljetni kafić. Biram ga za dane otvorenog uma i malo propuha u glavi, no, još uvijek dovoljno pribranom da shvatim da su dečki konstanta kad je u pitanju kava i njezin okus te priprema uopće. Cafe u Dvorištu se mjesto zove. U centru je grada, ne onom najstrožem, no, taman dovoljno blizu (ili daleko) od vreve koja ponekad zaista umara. Ne moram niti spomenuti da je kafić odmah iz ugla joga studija u koji sam nekad dolazila puna entuzijazma. Sada se, što zbog prezaposlenosti, istog studija sa sjetom sjećam. Baš u tome kafiću. 


Moje su kave s Njim, kao i šutnja koju katkad izmijenjujemo u dijalogu. Nešto smo svijeta vidjeli da imamo dovoljno iskustva u tome da znamo što volimo, što ne i koja su naša očekivanja kad odemo nekamo. Tako smo nakon jednog putovanja u Pariz odlučili naći najbolje zagrebačke macaronse. Nimalo zagrebački, reklo bi se, ali bilo nam je zanimljivo naći one koje će okusom obarati, a mjesto ponuditi još i kavu. Reći ću vam iskreno, bili smo spremni uvrstiti to mjesto u našu nepisanu listu tih nekoliko mjesta koje rado posjećujemo u Zagrebu. Traženje tih francuskih kolačića u našem gradu se pretvorilo u igru. Macaronsi u to vrijeme nisu imali vrtoglavu instagram slavu i zadatak je bio izrazito težak. 


Naravno, istraživanje i otkrivanje je trajalo sve dok u naš život nije ušetala stanovita Amelie. Amelie je nudila francuski šik sa sitnim detaljima koji su je činili jedinstvenom. Izdvojiti je uistinu teško što nas je više osvojilo, no, ono što je bilo bitno... Amelie je nudila vrlo korektne macaronse, kavicu i slastice koje se bile drugačije od ponude na koju smo navikli. Kad tome dodate ambijent, slike akademske slikarice Mateje Kovač koje krase tu slastičarnicu, terasa, uistinu imate samo jednu mogućnost... uzeti olovku i papir u ruke i zapisati kamo poći!


Ja bih vas, ako ne zamjerate, uzela za ruku i odvela malo dalje od centra. Ne predaleko. Sigurna sam da želite materijala za svoj Instagram i Facebook.  Iako, sad kad pišem, mislim da bih vas povela tramvajem, onim našim plavim. Karta je nekih 10kuna (1,20 eura), ali ako želite nećemo ju kupiti i možemo zajedno riskirati crvenilo koje će nas obliti kad dođe kontrola. Idemo prema rodilištu u Petrovoj ulici gdje se prije nekoliko godina doslovno rodio jedan od najslađih kafića tog dijela grada. Tako i mora biti u ulici gdje se rađaju neki novi životi. Kim's. Kava i slastice, ždralovi i sneni pogledi. Lampice preko cijele godine, sezonski kolačići i ukusni doručci.  Kim's coffee je to.


Mi ručamo posvuda, reklo bi se. Volimo kuhati pa ako imamo vremena kuhamo. Ako nemamo... snalazimo se. Dobra je vijest što se više nije ni tako teško snaći u Zagrebu za dobar ručak. Dobri smo prema sebi pa biramo, uglavnom, najbolje. Najbolje ne znači i skupo. Znači samo, da biramo mjesta gdje kuhari i vlasnici restorana pokušavaju naći domaće namirnice iz kojih izvlače najbolje. Neki čak i uzgajaju svoje...


Pithos uvijek ima nešto na žlicu, povrtno, svježe, pomalo kao iz bakine kuhinje. Moj je izbor kod njih uglavnom ono jelo koje uključuje žlicu, a najnovije mi je otkriće njihov pileći ajngemahtec. Zagrepčani znaju gdje je to i znaju po što dolaze. Znam i ja, ali baš svaki put.


Neka mjesta u Zagrebu su konstanta pa tako ako odaberete pojesti pizzu u Zagrebu, ja bih uvijek i ponovno preporučila Karijolu. Već je nekoliko godina na dvije lokacije u gradu i kad odlazite onamo znate što ćete dobiti. Vašim nepcem se zaigra uvijek svježa rukola, odlična mozzarella, svježe rajčice, pršut...  Pizzeria u vodiču? Neka! Nije to obična pizzeria, samo da znate!


Isto tako, u neposrednoj blizini pizzerie Karijola (i to one lokacije u Vlaškoj ulici) se smjestio Mali bar. Mali bar se igra s okusima, bojama i teksturama. Ime koje stoji iza ovog osvježavajućeg koncepta je vrlo poznato u Hrvatskoj. Radi se o Ani Ugarković, našoj proslavljenoj kulinarskoj zvijezdi. I nije samo da privlači njezino ime, terasa na krovu i nenametljiva glazba Arsena Dedića, Mali bar pomiče granice, spaja nespojivo i odmiče se od standardne ponude grada. 


Novo ime na zagrebačkoj gastonomskoj sceni je zasigurno Mundoaka. Vrlo se dobro udomaćila dvije minute od Trga bana Jelačića i vrvi lokalcima i strancima i ne čudi što trebate unaprijed rezervirati svoj stol. Mjesto je to koje ne treba link i upute. Želite li ga naći, sigurna sam da ćete uspjeti!


Čini mi se da do sada niti u jednom restoranu u kojem sam bila u zadnjih nekoliko godina nisam dobila toliko od povrća. I od hrane. Možemo uvijek tražiti dlaku u jajetu, ali možda da se ipak prebacimo na neko drugo mjesto jer ovo uistinu to ne treba! Zagrepčani će znati o čemu pričam, a oni koji nam dolaze, obavezno neka onamo navrate! Mundoaka!


Kad sam razmišljala kamo da vas odvedem na dobro pripremljen roštilj, imala sam nekoliko mjesta u glavi i onda sam... nekako spontano... ipak odlučila preskočiti sve njih i predstaviti vam mjesto s hamburgerima. Ne znam u kojem se trenutku dogodio preokret, ali sada ipak ne žalim što je tako.
Ovaj je izbor bio najteži. Mislim da svaki Zagrepčanin ima svoje mjesto za hamburger. Svatko ima neki svoj razlog. Vodit će se bitke oko izbora onog najboljeg, stoga ne zamjerite što biram Burgeraj. Sigurna sam da je izbor pravi jer sam baš uletjela na njihov rođendan kad sam došla po jelo i priču..


Mislim da me to mjesto osvojilo još onda kad je gazda prije nekoliko mjeseci izašao iz kuhinje da porazgovara o hamburgeru koji smo naručili i na što će on sličiti ako ga izreže po pola (što smo tražili nakon prve porcije). Bilo je to zaista spontano. I baš dobronamjerno.


I na kraju, drago mi je da ne posustajete jer idemo zajedno do već, rekli bismo, kultnog mjesta, Lari i Penati. U Larima sam zapravo bila sa skoro svim svojim najdražim prijateljicama. Anja, Nina, Matea, Veronika i Jelena... Kažem skoro svim jer još nisam iscrpila ovo mjesto, a dragih ljudi ima još uvijek oko mene (znaju oni o kojima pričam!). U Larima smo ponekad on i ja. 


Večera ili ručak, svejedno je. Uvijek odlično, nikad osrednje! Na spomen Lara, moja  prva asocijacija je muškat s mentom, ponekad pivo, kuckanje čaša, pašteta, a potom biranje onog najboljeg jela toga dana, netom popravljen ruž, grlato smijanje, druga čaša vina...


Sretna sam što sam ovu priču dovela do početka nečijeg novog popisa zagrebačkih mjesta (ili čak možda svog), i što mi je Nevena dala priliku da budem turist u svome gradu, obrišem prašinu sa svog fotoaparata i ponosno nosim +2kg nakon ovog mini gastronomskog putovanja.

Labels: ,

35 36 37 38